Ne znam da li ću ikad završiti neki tekst do kraja. Suviše je otpora i u meni i spolja. Snaga moje ravnodušnosti kosi tek iznikle plodove reči svojim oštrim sečivom. Livade mašte, koje treba da budu pune poljskog cveća raznoraznih tonova i nijansi boja, na liticama i u ravnicama, pri podnožju snežnih vrhova onih nepristupačnih planina, koje vazdušaste zamagljene mase prikrivaju − umiru pri dodiru sa sečivom moje ravnodušnosti.
U meni kao piscu, ništa više nema život, mrtav predeo, zacrnjen pregustom teskobom, oivičen ranama, krvav i neovidan ljudskom toplinom. Plašim se da sagledam zašto je to tako. Strah me da se spustim u svoj crni ponor.
Zašto stalno vidim Ulicu mog detinjstva, na mestima na kojima drugi vide samo brisan prostor? Zašto je ona meni uvek nanovo izniknuta i nasmejana, onim tugaljivim i setnim osmehom što krije bol i tugu rastanka, distance koja kida srce i muti pamet? Zašto me sklopljene oči uvek do nje odvode kad njeno izobličeno obličje, kontura ivica, erozija tla, podsećaju na dane njenog rušenja, na buku i vrisku stanara, na prolivene dečje suze, na pogled na starice čije su ruke, nemoćno položene na grudi, branile srcu da iskoči?
Mnogi su, i za onom drugom Ulicom, žalili. Mnogi su iz nje, i zbog nje umirali, još u onim danima ratnih vihora, koji protrčaše kroz nju, u oblaku dima i jurnjavi, galopu konja osedlanih istorijom − krvavom i ukletom, koja uvek traga za novim žrtvama, za novim podelama na patriote i izdajnike, za novim previranjima, političkim prljavim utakmicama i nesportskim timovima. Ali, ubiti se mora, a religija neka prašta, zar ne?
Iz romana Božanska je snaga književnosti, Čigoja štampa 2015
autor Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар