Ovo raskopavanje sebe kao pisca me drogira. Polagano i uporno, svakim danom sam ravnodušnija na radost. Ne smejem se. Prošlo me.
Uticaj na ljude − zar tome treba da težim? Zar sam spala na kamuflažu, karikiranje, prizemnost, bestselerstvo?
Na koga sam to ljubomorna? Zar na sve one koji su u književnosti dobili neke nagrade?
Kič i šund. Traljavost malograđanštine. Zamišljeni retardi nad svojim genijem.
A šta sam pa ja?
Sujetno đubre što raznosi svoj smrad unutar ova četiri napuštena zida.
Zašto su zidovi oko mene napušteni? Igram li se to sa svojom podsvešću? Izgubiću ako je budem tražila, ovako traljavo i naivno, kao neprekidno kuckanje svoje savesti.
Savest. Pitam se imaju li savest uživaoci klanja, što ruku s glavom «nevinog» drže visoko podignutu pred TV kamerama? Šta li je mislio mučenik dok su mu presecali život, iznenada i nemilosrdno? Zločin rađa zločin. Knjiga se ne bori protiv tog, ona je tek ispričani san o dolasku carstva božijeg, o želji za Bogom.
A to carstvo neće skoro doći. Nesavršenstvo čoveka. Prokletstvo čoveka. Njegov pokolj. Kako mogu da ga kolju?
Nemam snage da jurim pravdu, neka pravda malo juri nas koji je više ne trebamo.
Sumorno žalosna zgrada za duševne bolesti. Režanje pred ogledalom, napad panike, erupcija strahova, prestravljenost hladnim likom noći što budi u zlo doba prepadajući usnulu žrtvu i terajući je na sekundni skok iz kreveta i beg k ćoškovima sobe, ali ne i iz sebe. U blizini nema nikoga, samo usamljenost i njena žrtva. Pijenje sedativa. Juče, danas, sutra. U novinama još jedan skok u smrt.
Zanima me šta se ove noći dešava u svetu? Ko koga sanja, ljubi, voli i ko koga tuče, gazi i boli…
Ko koga boli i ko koga voli?
Uplakana majka, nad mrtvim detetom. Na grobu pop, rodbina i hrana. Za pokoj duše, mora se prosuti dobro ispečena rakija, vino… A pivo?
Sarkazam. Način odbrane od trivijalnog!
Odlomak iz romana Božanska je snaga književnosti, Čigoja štampa
Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар