O petom času zbirke
Čitam peti čas zbirke, i pitam se zašto se zavaravam i lažem? Koje slike strave sam pa doživela da bih ih se uopšte sećala? Šta to treba da mi izbledi u mislima? Izgleda da sam ja jedini pesnik koji ne shvata poruku upućenu sebi u stihovima zbirke «Časovi dostizanja Boga».
Dosta je vremena prošlo od utiska življenja koji je izbacio peti čas zbirke na površinu. Plašim se dok gledam sliku Isusa. Nisam ga dostojna, a htela bih da ga bar malo svojim pisanjem dosegnem. Bože, ako te ima, pomozi mi da ukrotim čovekovo zlo, da ga držim čvrsto pod svojim perom.
«Slike strave», šta bi mogle da mi predstavljaju? Pa recimo, zaklani ljudi ostavljeni na putu, izbegličke kolone, zapaljene crkve i manastiri, spaljene kuće i stanovi, silovane žene, starice, trudnice, devojke, razneseni, iskomadani, izrešetani, izgoreli ljudi, uperene puške u oči, u mozak, u srce, čelo, usta, genitalije, pretučeni, izgladneli, prinuđeni na krvav i mukotrpan rad, bombardovanje.
Zašto ne pišem klasičan roman, sa klasičnim likovima? Umorna sam.«Nek izblede sva sećanja».
Već su izbledela, mnogo ranije je trebalo da počnem da opisujem ono sve što sam videla i čula, mahom na TV ekranu i u novinama, za ovoliko dugog užasa na balkanskim prostorima. Bila sam pasivan posmatrač, neko sa strane, na margini dešavanja. Ništa nisam sprečavala, od sveg sam se bojala. Ljudi su navikli da zaključavaju svoje male svetove. Ljudi su udaljeni, osiromašeni ljubavlju, slepi za druge, ili možda ne, možda mi se sve to samo učinilo.
Suviše oštra, suviše kritična za ljude. Preterujem i zastranjujem. Ludim iz časa u čas ove moje famozne, nedovršene i neshvatljive zbirke pesama.
Ponekad je kraj života, njegovo nestajanje i smrt, jedini spas od razmišljanja o veličini životnog poraza, pa ipak, treba što pre pobeći od takvoga stava.
Ceo dosadašnji život pred očima mi se odmotao kao na filmskom platnu. Ja ga nisam pratila. Sve te fotografije, «od ljudskog oka satkane», izbledele su toliko da na njima više ničega nema, osim beline. Čak ni sreću ne želim više, ne želim ništa više, sem ovog pustog tipkanja po prašnjavim dirkama.
Gleda me Isus i plaši me. Plašim se svega, svakog dana, a pogotovo noći, dok nema nikog pokraj mene, plašim se same sebe i svojih neshvatljivih misli i nastojanja, uhvaćena i obešena u sebi, krenula sam na svoju sopstvenu Golgotu.
Oprosti mi, Bože, što spominjem tvoju žrtvu. Oprosti mi na ovolikoj iskrenosti.
Dosegnuta Istina, najbolnija je. Istina je da ne znam ništa o sebi, ni ko sam, ni gde idem, ni šta me nagoni na ovo pisanje. Ništa ne znam o Ulici, o ratu, o Bogu, o državi, o svom narodu. Istina je da se osećam kao stranac u svom domu, u svom gradu, u svojoj državi, u Evropi, na Zemlji, ma stranac sam u vremenu i prostoru. Jadna sam, patetična i puna sete.
Čini mi se da su one kuće na slici onog starog grada na mome zidu, čas dignute, čas srušene. Pitam se, zašto je to tako.
Iz romana Božanska je snaga književnosti, Čigoja štampa 2015
Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар