Krv uzburkana. Bol to u meni vri.
Od iskona strela zabodena,
zašiljena opominje, sveti se srcu.
Nad rukom ispruženom tuga golema bdi.
Leti u vazduhu, ruci izmiče,
jer ne zapisuje se muka.
Krik u prostor. Toga ovde nema.
Svaki krik ćutnja posta,
jer ne viče se kada nesreća stisne.
Sati zaklopljeni. Nemo ih posmatraju
moje umorne i tužne oči.
iz zbirke „Ptica iza žice, Udruženje pisaca Poeta 2017
Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар