Otadžbino

Ljudi prilaze u nadi da ih prezrem. Uzeli su mi dah.
Skoro bez srca proždirem to okruženje.
U ostatku srca krvavi mač me seče.
U boj idi sad, ti svireposti očna.
U ludilo ludila, ti plimo niskosti.
Od krša do đubrišta istorija na smrad miriše,
u travi krhotine stakla borbenih ljudi.
Papiri nebrige odaslati po snegu krvi.
U čamotinji starog okrivljenog oraha
visi balkanska slika rata.
Zovem mrtvilo u sebi, i ono je tu,
da u ruci hartiju zamrsim i čitaocima
prinesem polomljeno pero duše.
Da li ludilu pružam pesničku ruku?
Da li sečivu nepromene darivam se?
Na vrhu noža proboj je životnih sokova.
Umirem kao žrtva bez razloga žrtvovana.
Selim se rečima nigde. Nemam svoga dela.
Kopam se čamotinjom.
Slika stare umiruće otadžbine vrišti.
I brigom i dramom zakopala svet.
I životinji malograđanštine darivala se.
Sve je tamo… poznajem taj ludi korak.
Ti dušo bezdušna… ti rate krvoločni…
Ti nado izgubljena… ti sleposti nelečena…
Ti ljubavi neverna… ti čedo nezahvalno…
Suviše je rata na putu pesnika.
Suviše drame na belini hartije.
Ljudi dižu koplja umrtvljujući pokušaj
da dišem zdravim plućima.
Oko mi je bolesno. Ruke su mi drhtave.
Ratom dan je ugašen. Politikom život je pregažen.
Slava Tita je plaćena. Duša smrću duha je milovana.
U dolini srama umrle želje kradu me.
Još jednu sliku drugih uzela sam da sebe ne vratim.
Maštam o drugima. Od sebe bežim.
Kao aorist izbačena iz sveta življenja.
Stara sam duša bez krika i poleta.
Izmučena pesmo, nauči me kako se diše nesloboda,
kako se umire pesmom umirućih ptica.
Treba mi pad krika, treba mi moj nestanak.
Prokletstvom ispuni mene izdajnika,
da nauče mudri provincijalci o svetu nas varalica.
Mi smo nerazumni ljudi, vrlo plitki, i lažemo.
Pusti osudu društva na nas. Ti Srbijo, mati…
kada ćeš me dati neprijateljima – glupostima,
da me osakate sve te malograđanske svireposti,
što uvek su tu pored izdajnika?!
Srbijo, mati, kada ćeš zaplakati što sam te
pesmom nekad silno volela?
Nekada davno. Nekada davno. A sada…
pesma u tami čami i mrzi svaki ljudski lik.
Mržnja sam postala. Umrla u mladosti.
Tek procvala nevesela mi duša.
Zar se smejete? Bujica je besmisla na slici
posustalosti izdajničkih mi reči.
Zemljo, ne udaraj me inatom.
Visinu na kojoj se ja rodih prodala si ratom.
Nemoj mi pretiti. Nemoj me blatom mazati.
Zar marginalac da ti budem?! U manjini?!
S koferima u ruci?! Spremna za odlazak?!
Kada ćeš me, domovino, čedom zvati
i ne dati da od tebe odem,
u svet drugih i izbeglih, u svet stran i surov?
Kada ćeš me zaštititi od besmisla rata,
od krvi balkanskoga oštroga noža?
Kada ćeš me… kada… kada… kada…
herojskim čedom, a ne izdajnikom zvati?
E ti zemljo, gde si nestala? I kada…?

Marija Stojiljković Marstoj

iz zbirke poezije „Ptica iza žice“, Udruženje pisaca Poeta, 2017

Ilustracija: Sonja Jovanović

Постави коментар

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.

У тренду

Discover more from Marija Stojiljković MARSTOJ ·lični blog

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Наставите читање