O četrnaestom i petnaestom času zbirke
Prekidaju me ove svrake na desktopu. Odjednom se stropoštaju niz ekran i svraču mi po temenu.
Čitam četrnaesti čas. Došla sam do spominjanja četiri bitna elementa zbirke – majke, oca, sestre i brata. Majka je isto što i Ljubav. Otac je isto što i Dobrota. Sestra je isto što i Lepota. Brat je isto što i Mudrost. Suština one druge Ulice je u nestanku ljubavi, dobrote, lepote i mudrosti.
Da odmah pređem i na petnaesti čas. Govori o kajanju glavnog junaka časova, a donekle i o mom kajanju. Kaže da ga ni Dunav opr’o ne bi, možda stoga što je i Dunav prljav…
O ovim temama nije mi lako da promišljam. Zar su ljudi stvoreni samo da bi pravili izbore između dobra i zla, ili je cilj čovečanstva nešto drugo? Ako zlo ne bi postojalo, kako bi ljudi cenili dobrotu, kako bi je razlikovali? Na šta bi čovek ličio kada bi u njemu sve bilo idilično, savršeno i rajsko? Da li se ka Bogu uopšte može stići, ukoliko na putu ne bi bilo trnja? Kakav bi svet bio bez patnje, kada ne bi bilo bolesti, gladi, suša, poplava, ratova, zločina?
Taj savršeni Tvorac, što sve zna, i čija prekrasna dela vidimo pred očima, u svetu flore i faune, u razvitku čovečanstva, kulturnoj revoluciji, nauci, tako moćan i perfektan, stvara živa bića, po svom liku, sjajne ličnosti, što pucaju od zdravlja, i čiji karakter, upravo podržava ljubav, dobrotu, lepotu i mudrost. A onda, ljudi, tačnije žena, učini prvi greh, i Tvorac nas kazni, i spusti na nas bedu, siromaštvo, mržnju, glupost, pa evo mi odonda samo nastojimo da manje grešimo, i da budemo miliji Bogu, Isusu Hristu i Svetom duhu, da bi na kraju, otišli u nekakav Raj.
Znači, cilj je čovečanstva da ode u taj Raj, pa zašto onda to čovečanstvo sve radi da tamo nikada ne stigne?
Možda ne shvataju šta je zapravo Raj, zamišljaju ga kao prelepi vrt u kom će večno da uživaju oslobođeni greha. Bog će da ih voli, u njihovim dušama carovaće mir, biće spokojni, ispunjeni blaženstvom, i nikada neće umreti…Imaće život večni.
Pa opet teško je čovečanstvu da se oslobodi greha. Teško je ljudima da razaznaju tanku liniju između dobra i zla, jer često, ono što je dobro smatraju lošim, a ono što je loše, smatraju dobrim.
To valjda znači da su ljudska bića, bez obzira na sav dosadašnji razvoj, u duhovnom smislu, glupa. Njihovo je nesavršenstvo duha, u odnosu na savršenstvo samoga Boga, toliko veliko, da me baca u depresiju, da mi u taj Raj nikada nećemo ni otići.
Kako smo sazdani, kakve informacije u podsvesti nosimo, koliko smo karakterni, tolerantni, pravedni, i koliko smo u stanju da uopšte sebe vidimo onakve kakvi smo zaista, koliko želimo da se duhovno razvijamo, koliko cenimo svoj Um, i poštujemo li u istoj meri i Um drugih ljudi, umemo li da pustimo različitosti da žive sa nama u slobodi volje, a da nemamo želju da ih anuliramo? Razumeti, prihvatiti, voleti, zašto je to tako teško?
Da li ljudi uopšte žele da se izmire sa Bogom? Ili su samo foliranti koji su rešili da se dalje ne razvijaju, da zakopaju svoju misao, da uveličaju svoj Veliki Ego, dok se ne rasprsnu, kô baloni od silnog nerazumevanja.
Volela bih da se Bog pojavi i prstom na nas uperi − ti si u pravu, a ti grešiš. Volela bih da nam pojasni opet svoju suštinu, jer, čini mi se, Bože, da si nas mnogo glupe stvorio, čim nismo u stanju da shvatimo tvoje poruke ljubavi, milosti, radosti.
Možda si ti, Bože, vrlo jednostavan. U tebi ima samo ljubavi, dobrote, lepote i mudrosti, a to je izgleda ljudima najteže da skapiraju. Upravo jednostavne stvari ljudi komplikuju, prave od toga hokus-pokus, zagorčavaju sami sebi put ka Tebi.
Ljudi ne znaju, Bože, kolika je tvoja Ljubav, nisu u stanju da sagledaju kolika je tvoja Dobrota, ne mogu tvoju Lepotu videti i širom otvorenih očiju, a najteže im je osvojiti tvoju Mudrost, pa te lepo molim, pojavi se i to pre ništavila, nikako posle.
Daj nam znak da si tu i da stvaraš od Zemlje ono što Ona i treba da bude, valjda nekakav Raj Mira, a ne ovakav Pakao Rata.
Dosta je bilo prevage ljudskog zla i gluposti, ajde se Bože spusti već jednom na Zemlju. Ajde, molim te. Objavi već jednom taj tvoj drugi dolazak…čekaju te željno tvoji apokaliptikusi.
Ćiu.Ćiu.Ćiu.Ćiu. – začuše se ptičice.
Možda Bog tako zvuči. Ili sam ja već u Raju, pomisli kvazipisac i bedno piskaralo.
Av.Av.Av.Av. – zalajaše psi.
Mnjau, mnjau, mnjau, mnjau. – pridružiše se i mačke.
Zaista su čudni putevi gospodnje muzike, umesto tamo gde Boga iščekujemo, On dodje s one strane gde ga nikad ne bi očekivali. Stvarno smo glupi.
Komentari o četrnaestom i petnaestom času iz zbirke Časovi dostizanja Boga, roman Božanska je snaga književnosti, Čigoja štampa, 2015
Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар