Mislim, dakle postojim, ali šta se pod tim podrazumeva (M.S.Marstoj)
Olovka zapisuje našu misao, ali naš jezik (ne mislim bukvalno na srpski jezik) to što je olovkom zapisano, često pogrešno, ne samo izgovara, nego i interpretira, tako da ispada, umesto da olakša ljudima razumevanje, olovka, ni kriva ni dužna, postaje izvor mnogih svetskih besmislica.
Uzmite npr. jednu istu rečenicu, koju će tumačiti na više načina, koji nemaju nikakve veze sa prvobitnom namerom tvorca te rečenice.
Ko zna šta je on mislio, dok je stvarao tu rečenicu.

Književnost je prepuna tumačenja remek dela velikih svetskih autora, pa se čak i mnogi saglašavaju da su mnogobrojna tumačenja, čak i dijametralno suprotna, u stvari poželjna, da obogaćuju književnu kritiku, ili učvršćuju teoriju književnosti ili nauku o njoj, kako bi dali neki svoj model, šta to autori misle, pa kako formiraju svoje rečenice, pa onda mozak kritičara sve te rečenice stavlja u neka svoja sagledavanja, traženja nekog kritičarskog smisla.
I sve je to donekle u redu, ali kao autor, ne vidim da je beg od prvobitne misli autora, koja je jedini uzrok njegovog remek dela, nešto poželjno za ozbiljnu kritiku.
Drugim rečima, književna kritika, po meni, to je nadogradnja ili bolje reći, proširenje romana, ili pesme. To je sve ono što autor nije rekao u delu, to je šlag na torti, od kog nekima ta torta može biti ukusnija, a nekima će biti uništena i degradirana.
Možda ja jednostavno ne volim šlag.
Marija Stojiljković Marstoj






Постави коментар