Marija Stojiljković MARSTOJ ·lični blog

KAO DA NIJE TAKO

Pišem
jer te ne umijem izgovoriti,
riječi bi ostale bez oslonca
poput nezavršene misli pod kožom.

Ljubav kaplje iz očiju
obasjavajući ono davno proglašeno mrtvim.
Vidiš mi se kroz grudi
kao da si kostima dodijelio smisao.

Ne uspijevam šutiti
dok me učiš napamet
dah po dah,
dišem smirena između prstiju.

Ono si što nisam znala da čekam –
otkucaj među tišinama,
neizbrisiv trag ispod rebara.

Sobom si razobličio strahove,
da život djeluje podnošljiv…
Između dlanova, svijet prestaje juriti,
hvatam tvoju sjenu kao putokaz,
kad ne znam ostati cijela.

Oboje znamo: nema ovdje sretnog kraja.
Ali ću se do kraja smiješiti
kao da nije tako.

ONDA SE VIDIMO…TAMO

Ostala je samo tišina, teška kao olovo što tone kroz kosti.
Tvoja senka se predomišlja na vratima – ne da uđe, nego da li da ne ode.
Kako joj objasniti da slabo teši?
I svaka stvar u sobi diše tvojim dahom.
Bojim se pomeriti stol, klimaviji od mene,
da ti ne poremetim tragove.
Ponekad uhvatim sebe kako skiciram pismo u dlan,
pa ga brišem znojem – kao da bih te mogao vratiti,
ako ga sakrijem u kožu.
Pišem da ostaneš, ali reči ne znaju ono što ume krv –
zauvek čuvati.
Svaki mi se red lomi u staklo, iznova – rečenica krvari.
Kažu: „Pusti je.“
Kako da pustim ono što mi je u zenicama ostalo?
Ćutim, jer sve što bih rekao pobediće tvoja šutnja.
Noću, kad svet zaboravi kako se ne spava,
sedim na ivici vlastitog glasa i dozivam te… kao da ima smisla.
Muk neće progovoriti, ni kad ga preklinjem.
Ako se sećanje usudi popustiti,
ostaćeš u pregibu mog pogleda,
ušuškana u treptaju – sve dok kapci ne izdaju.

ŠAPAT NA KOŽI

Tamo gdje nisi
izmišljam oblike tvog prisustva
kao da mogu tješiti…

Kad nisi,
svjetlo čuči na ivicama,
kao da se boji ući
u prostor neispunjen tvojim glasom.
Vrijeme slabo drži.

Tišina se razlijeva među prstima,
njima sam najjače upamtila
šapat ostao na koži.

August prkosno nosi nezavršena pisma,
pretvarajući riječi u kamenje
preteško za bacanje,
nedovoljno za nadu.

Noću,
stišani u meni na pola daha
dupli su otkucaji –
moji i oni koje si zaboravio ponijeti.

Predugačak je svijet… kad odeš.
Razvlačim ga na sitnice.

Grebav sloj svakodnevnog ne popravljam navikama.
Suviše boli.

Dani pucaju od neizgovorenog
ponekad pišem da zašijem gdje prokrvari.
Nečim, eto, preživljavam…

Autor: Lejla Lačević-Mizdrak

O AUTORU

Lejla Lačević-Mizdrak je pesnikinja iz Bosne i Hercegovine, koja piše tragajući za smislom koji preživljava bol. Još uvijek vjeruje da poezija spašava ono što se ne može izgovoriti.