Pip: Postoji blog koji pokušava da ubije Rat rečima. Ako to zvuči preterano, sačekajte dok ne čujete kako to izgleda iznutra.
Mara: Danas pratimo Mariju Stojiljković Marstoj kroz jedan izuzetan tekst — priču koja ispituje šta književnost uopšte može da uradi pred licem zla, i da li pisac ikada zaista veruje u sopstvenu moć.
Pip: Dakle, pitanje koje muči svakoga ko je ikada stavio pero na papir i pitao se zašto.
Mara: Krenimo onda u tu Ulicu.
Pisac, Grešnik i razrušena Ulica
Pip: Ova priča postavlja jedan od najtežih mogućih upita — može li pisana reč zaista uništiti zlo u čoveku, pa čak i rat? I odmah uvodi dva glasa koji se ne slažu oko odgovora.
Mara: Razlika između ta dva glasa jasno je postavljena na samom početku: "Pisac iz budućnosti: pisac koji veruje da književnost, odnosno pisana reč, može da uništi zlo u Čoveku, pa čak i Rat. Kvazipisac Marstoj: pisac koji bi želeo da veruje, ali zapravo ne veruje."
Pip: Tu je sva napetost. Nije to sumnja spolja — to je sumnja ugrađena u samu autorku, koja piše lik koji u nju veruje više nego što ona veruje u sebe.
Mara: I ta napetost dobija oblik kroz Grešnika — glavnog junaka nedovršene zbirke pesama "Časovi dostizanja Boga". On je ubio Ljubav, Dobrotu, Lepotu i Mudrost u sebi, i sad ih pokušava vaskrsnuti. Zbirka prati taj put kroz dvadeset i četiri časa, od okamenjenosti i ratnih strahota, sve do molitve i Božijeg odgovora.
Pip: Dvadeset i četiri časa kajanja. To nije laka lektira.
Mara: Nije. I priča ne preskače težinu. Grešnik u dvadeset i trećem času prima Božiju poruku — da ga čeka detinja sreća ako ga sledi, da mora da izdrži bat svog najsporijeg koraka. A u dvadeset i četvrtom, tek se pokreće ka potrazi za sobom.
Pip: A onda Marstoj staje. Ne zna kako dalje. Pisac iz budućnosti mora da uđe u dijalog sa njom da bi se priča uopšte nastavila.
Mara: Tačno. I tu tekst radi nešto zanimljivo — metafikcija postaje terapija. Pisac iz budućnosti čita njene stihove umesto nje, pokušava da nađe rešenje koje ona ne vidi. Zajedno otkrivaju stari odlomak zakopan u fajlu, opis razrušene ulice, koji završava rečima: "Ostade da se čeka povratak normalnog."
Pip: Taj odlomak postaje temelj. Grešnik predlaže da stihovi Zbirke budu ugrađeni u novu Ulicu — kao iskupljenje, kao žrtva.
Mara: I na kraju to i biva. Grešnik seda na crni asfalt, posipa stihove prahom zemlje, i izdahne sa molbom: "Oživite ih sve." Iz asfalta ustaju Majka Ljubav, Otac Dobrota, Sestra Lepota, Brat Mudrost. Kuće se dižu, Jablan se njišće, beba se budi u kolevci.
Pip: Ulica je izgrađena. U mašti. A kvazipisac Marstoj ugasi računar i predahne — bez odgovora.
Mara: Što je, zapravo, najiskrenije mesto u čitavoj priči. Pitanje ostaje otvoreno: da li je ta žrtva dovoljna? Bog kaže da zna. Pisac kaže da ne zna. Marstoj ćuti.
Pip: I to ćutanje nosi više od svakog odgovora. Ostaje pitanje koje je vrednost te izgradnje — i da li pisanje ikada može biti dovoljno.
Mara: Ono što ova priča zapravo ispituje nije samo književnost — to je pitanje da li čovek može da se iskupi, i da li reči mogu biti most do toga.
Pip: Ulica je izgrađena u mašti. Sledeći put — vidimo da li ostaje.




Постави коментар